OŠ grofa Janka Draškovića

Današnji život je navodno bolji naprama onom u prošlosti. Životni vijek čovjeka je dulji. Žene su se emancipirale (konačno!!!). Sve je navodno bolje. Ali narod se ne osjeća bolje. Ljudi se još uvijek iskorištavaju kao roblje, a to je zataškavano. Mediji nemaju prava govora, a mi čujemo samo ono što je dobro ili ono što bi nam navodno trebalo popraviti život. Svijet nije briga što se događa. On juri za novcem koji curi ljudima iz ruku kao pijesak. Ali koga briga za one koji gladuju, jedva preživljavaju... Ljudi ih zaobilaze kao kugu. Socijalno ugrožene, ostavljene same bez potpore i gladne, ostali ljudi ne smatraju ljudima. U svijetu je toliko tuge i boli koju ljudi skrivaju iza lažnog osmijeha u strahu od izopćenja. Bogati ljudi dobivaju sve više i više, a siromašni strahuju za svoje preživljavanje. Pomoć stiže prekasno.

Slično se dogodilo i Haitiju. Prije potresa nitko nije mario za tu malu siromašnu otočnu državu. Ljudi su jedva jedvice preživljavali, ali koga briga? Kada su dolazili u tu državu, turisti su vidjeli savršenstvo. A ljudi su tamo gladovali i bili na rubu egzistencije. No čim je neka tzv. zvijezda ukazala na problem (prikazujući se dobrom nakon nekog skandala kako bi bi popravila poljuljani ugled) tada je naglo i obični puk "shvatio problem". U prijevodu, htjeli su biti poput zvijezde i dali su novac koji nemaju samo da bi ih društvo prihvatilo.

Gdje smo izgubili naš put prema spasenju i kako smo dobili ružičaste naočale? One su naša barikada od zla kojim smo okruženi. Sami smo ih stvorili da ne vidimo taj jad koji nas okružuje. Kao životinje, samo želimo preživjeti i vidjeti bolje sutra. Ali to se neće dogoditi ako ne djelujemo. Nismo sami na svijetu, ali nitko neće umjesto nas pokrenuti sviejt. Živimo za sebe, ali i za druge. Život nije sitnica, bezvrijedna stvar koja prođe za tren. On nije potpun ako ga ne živimo i za druge.