OŠ grofa Janka Draškovića

     Pokémon je Nintendo igra nastala 1995. godine. Radi se o malim (ponekad i velikim) čudovištima zvanim pokemoni. Bit igre je uhvatiti pokemone u takozvane "pokelopte" i trenirati ih, učiti ih napade, boriti se s njima protiv drugih “trenera”, evoluirati ih (neki pokemoni u određenom trenutku promijene izgled i snagu - ovaj proces se temelji na teoriji evolucije), razmjenjivati ih za druge pokemone (u novijim igricama to se radi preko wi-fi sistema), itd. Pokemoni su od početnih 151 dogurali do današnjih nevjerojatnih 647. Ne nalaze se samo u igricama. Poznati su po svojim igraćim kartama, seriji, filmovima, stripovima i prisutni su u mnogim drugim medijima. Dakle, sad kad znate što su to pokemoni, napokon mogu objasniti zašto ih toliko volim. Ili možda ne mogu.

     Sve je počelo kad sam imao oko tri godine. Pokémon serija je po prvi put došla u Hrvatsku. Još nisam u potpunosti shvaćao svijet oko sebe, ali sam odmah shvatio da volim ta stvorenja. Proveo sam sate i sate gledajući video-kazete koje mi je baka snimala s Nove TV, a to je bio program koji je tada redovito puštao Pokemone. Ali nisam bio jedini koji je zavolio pokemone. Sva djeca su ih u to doba voljela. Tko se još sjeća fraze "Moraš skupit' sve!"? E, to je tada bila najčešće korištena rečenica. I tko se ne sjeća Pikačua? Svi smo voljeli pokemone, ali ja najviše. Sječam se još i kako je moj brat za Božić dobio Pokemon Yellow igricu (na žalost, na njemačkom). Igrali smo tu igricu po cijeli dan. Mislim da moj brat i ja nikad nismo bili toliko bliski. Nosili smo svoj Nintendo posvuda i igrali tu crno-bijelu igricu. Sjećam se i Nidokinga Maria (pogledajte što je Nidoking), pokemona kojem smo se najviše posvetili. Ako mene pitate, dobre su ove nove igrice, ali ponekad mi dođe da pogledam našeg Maria (da, još uvijek imam tu igricu). Također se sjećam još jednog dana koji će mi zauvijek ostati nezaboravan. Moj brat i ja, dok smo bili mali, često smo boravili kod naših baka jer su nam roditelji radili, brat s jednom, a ja s drugom bakom. Tog dana sam otišao s bakom u nabavu namirnica u jednan mali dućan. Kupili smo malo voća i sve stavili na blagajnu oko koje je bilo izloženih novina, časopisa, sličica i drugih sličnih stvari, ali ja sam gledao samo jedno. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Bio je to jedan paketić Pokemon igraćih karata, prvi kojeg sam vidio u svom životu. Zamolio sam baku da mi ga kupi, a moja ga je baka, dobra kakva jest, odmah stavila na blagajnu. Nisam mogao čekati i odmah sam ga otvorio. Držao sam u svojim rukama deset raznih pokemona, prve Pokemon karte koje sam ikada vidio. Ono što je smiješno je to da se to isto dogodilo mom bratu taj isti dan, čak je dobio i jednu tada rijetku kartu. A ja sam njega htio impresionirati! Od tada, moj brat i ja smo skupili nekoliko tisuća karata.     Tek smo par godina kasnije naučili kartati. Saznali smo da postoje Pokemon turniri u "Land of Magic"-u, dućanu koji prodaje durštvene igre, igraće karte i razne kolekcionarske predmete. Tamo još i danas kartamo s našim prijateljima. Sjećate se kad sam rekao da ljudi i stariji od mene vole pokemone? Tamo su skoro svi već na faksu! I nisu to neki luzeri ili štreberi, samo normalni ljudi koji vole jednu igru. Pomažemo jedni drugima u strategijama i razmjenjujemo karte, ali najzabavniji dio je turnir. Ima još mnogo razloga zašto volim pokemone, no trebalo bi mi nekoliko članaka da to objasnim. Šteta što još više ljudi ne voli pokemone kao ja.