OŠ grofa Janka Draškovića

     Vidim ... Obične školske zgrade ukrašene pubertetskim djelima, išarani zidovi ili samo poprskani bojom, ponegdje obijeljeni, ali ispod bijele već izbija plavkasto sivilo prijašnjih grafita. Tu i tamo odlomljena žbuka trusi se po hrapavom, prašnjavom podu.

     Čujem ... Vjetar, staro gunđalo, nešto si puše u bradu i od ljutnje mrtve i izgažene listove rastjeruje po dvorištu. Skviče šušteći njihove duše.

     Vidim ... Smrznuto otrcano grmlje. I jedno drvo, staro i visoko, kako se naginje prema školskoj zgradi. S mog mjesta čini se da vrhom krošnje dodiruje oblačke, gore na nebu. To je stablo odrastanja... Na prvim granama, koje mogu dohvatiti, još se zelene listovi, zeleni listovi djetinjstva koji trepere u svim smjerovima. Po sredini krošnje su prošarani, neodlučni bi li bili žuti, zeleni, smeđi ili crveni, baš kao pubertetlije. A na samom vrhu su ozbiljno smeđi, već odrvenjeli; oni trepere kao da drhte.

     Čujem ... Zborovi vrabaca se natječu u beskrajnoj igri cvrkutanja i skakutanja.

     Vidim ... Šareni kišobrani tapkaju i skakuću po školskom dvorištu, a veliki, tamnih boja, vode ih za ruku i nervozno otresaju sa sebe kišne kapi. I gledaju na sat...

     Čujem ... Sipke kiše padaju danima. Crjepovi mljackavo prokapavaju: šššškap šššškapkap ššškapkapkap ššš...

     Jesen ... Doba vrištanja, ljutnje, škripe automobilskih guma i histerije truba, drndanja motora i zveketa lanaca vlakova koji neumorno hvataju vozni red...

     Žalim ... Sunce je na praznicima.         

                           Hana Friščić, 7.c

     Voditeljica: Tilda Raić-Ergović

Naslonjen na zid pred učionicom matematike žvačem sendvič i promatram taj moj svijet.

     Oko mene u svim smjerovima poput atoma u ogromnoj molekuli lete klinci,zuje kao pčele u nekom čudnom neredu putanja koje se križaju, pretapaju, zaobilaze, a opet nikad ne sudare. Iz te vreve strše samo matice čije oko vidi svakoga pa tu i tamo bocnu žalcem čim netko neobuzdano zaglavinja u nezgodno vrijeme na pogrešno mjesto krivim smjerom. Kaos i nered se poremeti, lančanom reakcijom sve odjednom zastane, ali zakratko; rasulo se začas opet uspostavi.

     Mimo mene prolazi čitavo životinjsko carstvo.

     Magarac koji bezvoljno vuče torbu po hodnicima i sapliće se o vlastite vezice što mlataraju oko tenisica. Za njim propliva šarena ribica koja zaboravi sve što čuje za četiri sekunde, pa i to kamo je krenula. Prozuji i muha zunzara kojoj je uvući jezik teže nego onom magarcu svezati vezice. Slijeva se pojavi ljenjivac kojemu treba pola sata od točke A do točke B. Malo su ga zbunile leptirice koje su zalepršale za plavušanom s bicepsima u zametku. Tu su i osice koje se stalno bockaju, ali i pravi stršljeni čiji je oštar jezik poput bušilice i motorne pile stvorio čitav niz udruga žrtava koje redovito pod odmorom zasjedaju po kutovima i smišljaju trač-diverzije. Zatim prođu i dvije stonoge prvašića, više glista, s jabukama u ručicama i sa strahopoštovanjem se nekako provuku kroz naš zvjerinjak.

     Posljednji zalogaj sendviča mi se poklopio sa zvonom za početak sata. Zbornica izriga hrpu profesora, a nered se razlomi i grupira prema učionicama. Jedino je ljenjivac još hodao prema točki B, a ribica trčkarala tražeći svoje jato.

     Okrenem se prema vratima učionice. Bože, kako sam žedan!

                                                                           Mislav Friščić, 7.c

                            Voditeljica: Tilda Raić-Ergović