OŠ grofa Janka Draškovića

      Mirno je popodne. Kuća miriše po maminim kolačima. Sestra i ja se igramo. Glasne smo i mama nas stalno stišava.

     Odjednom se dan smračio.

     Grad su natkrili tamni oblaci. Mama je užurbano počela zatvarati prozore, isključivati računalo i televizor... Zagrmjelo je, prvo negdje tamo daleko iza Samoborskog gorja. Namrštila sam se, ne volim grmljavinu i bljeskanje munja. Iz minute u minutu grmljavina se pojačavala, postajala sve bliža mom domu. Nebom su munje šarale kao da neki luđak zamahuje vatrenim kuglama. Odjednom je cijela kuća zasjala kao da ju je osvijetlio luster s tisuću žarulja. Vrisnula sam. Seka je počela plakati. Mama nas je smirivala i objašnjavala što se to zapravo događa u atmosferi. Malo smo toga razumjele, ali su nas njen glas i blizina smirivali. Bili smo u središtu oluje.

                                                       ...

     Sestrin plač se smirivao polako kao i grmljavina koja nas je sad napuštala i postajala sve dalja i dalja. Malo pomalo se u nosnice opet počeo uvlačiti miris kolača. Strah je slabio kao i oluja.

     Kako smo maleni i nemoćni pred moćnom silom prirode.

                                                                  Lucija Marendić, 7.c

                                Voditeljica: Tilda Raić-Ergović