Postoji mnogo pasmina pasa, ali je meni najdraži pekinezer. Istina je da je pas čovjekov najbolji prijatelj, vjerojatno zato što ne može pričati pa nas ne može ni kritizirati ako napravimo nešto loše. 

   Moj pas spava sa mnom na krevetu. Iako mu ne dam, svako jutro se probudim pored njega. Nekada je na jastuku, a nekada na nogama. Dobila sam ga u četvrtom razredu osnovne škole. Bio je veličine daljinskog upravljača, stalno smo pazili da ne sjednemo na njega jer se, ma koliko bio mali, svaki put popeo na trosjed. Sada je već narastao, ima pet godina i pravi se važan kada je u blizini mačka sve dok ne dobije po nosu. Najviše voli kada moj mlađi brat uzme plišanog medu u ruke i trči po kući; tada trči za njim i skače po njemu.