Svi nestrpljivo iščekuju datum 15. lipnja 2011. Tog dana okončava osnovnoškolsko obrazovanje osmaša. To je i datum koji učenicima označava početak ljeta.       Prije toga dolaze proljetni praznici, no ništa nije dovoljno dobro kao dva mjeseca ljenčarenja. Nekima možda neće biti veselo, a nekima će možda biti najbolje dosad. Trenutno mislim na upise u srednju školu. Ove godine se vrše najveći pritisci na osmaše. "Koju ćeš srednju upisati? Koliko ćeš bodova imati? Hoćeš li ići na fakultet?". Poželim vikati da me svi čuju. Pa prestanite više! Mislim, okej je to što se brinete, ali ipak je to moja odluka.

      Ali više ne želim misliti o tome. Želim misliti i planirati kako najbolje provesti ljeto sa svojim prijateljima iz razreda. Želim se luđački zabavljati i uživati u svim radostima koja donosi ljeto, u moru, u hladnim pićima, sladoledima koji najviše prijaju; sa curama pričati o dečkima, novim haljinama i cipelama. Ma o svačemu. Samo ne o školi. Želim se družiti sa svojima iz razreda, upoznati neke nove ljude. Voljela bih ponoviti maturalac, maturalac koji će nam ostati u sjećanju i kad budemo imali sto godina, ponoviti druženje kada smo svi bili složni, svi  se smijali i pričali priče. Sve to, naravo, ljeti jer ono i najdosadnije osobe probudi i trgne iz stalnog ljenčarenja. Želim igrati odbojku, bilo na pijesku, bilo na zemlji, bilo na parketu. Želim plivati i skakati s mola, želim ići u kina, lutati po gradu, biti vani ispred kuće do kasnih sati i umirati od smijeha ili pak igrati skrivača. Sve to želim. Od kraja ljeta, pa cijelu školsku godinu, do početka drugoga ljeta koje donosi nove izazove, prijateljstva, ljubavi.