Pisanje. Sastaviti zadaćnicu za najbolji pet, doduše s kojom gramatičkom greškicom, ali ipak posve savršena prilika da kažeš što ti je na umu (kod mene prečesto i na drumu). Pismeno izražavanje. Kad se izjasniš, pojasniš, osvojiš.

     Priča neotuđena od strane surove realnosti ili pak posve nezanesena i neprohalucinirana. Kako god želiš. Kako god zamislim. Za mene je pisanje jednako kao reći. Glasno i snažno. Intonacija mi ne treba. Hrapav glas se osjeti i na papiru. Stanke ubacim kad čitam u razredu. Malo čekam između točaka. Volim kad tada svi šute i slušaju. Zastanem kad ne mogu razabrati slova što bježe, sretna što ih hvatam, sretna što sam ih posvojila i oformila krasnu riječ. Sretna što sam ih baš ja uhvatila. Pisati je reći. Pisati je kao gledati kroz posebne oči. Biti umetnut u tijelo koje ti paše, a ponekad i ne. Tjerati uši da usišu svaku novu riječ. Tjerati mozak da analizira. Tjerati sebe da obojim. Tjerati hrabrost da izađe, tjerati usta da pričaju. Jezik da klizi po nepcu i stvara nešto gotovo dobro kao glazbu. Glazbu za koju ne treba imati sluha. Glazbu za koju ti ne treba takta i ne treba glasa. Galzbu koja ti sve to daje sama. Samo dostatan zvuk mi treba, što izlazi iz dubine tijela. Onaj koji može proizvesti razumljivu  inačicu mog shvaćanja. Pisanje je jasnije nego reći. Pisanje boli. Pisanje nasmije. Pisanje liječi. Pisanje rađa. Pisanje ubije. Pisanje truje. Pisanje voli. Pisanje misli. Pisanje te primoli da sanjaš. Pisanje ti ne ostavlja izbor. Ono uzima mnogo. Pokloni dovoljno da letiš. Ono traži da kažeš sve svoje najdublje. Sve svoje najjače. Sve svoje najbolje. Ako moraš, i najgore. Pisanje je moje. Pisanje mi daje, ako drugima dam pisanje.