Otkad znam za sebe, igram nogomet. Počela sam još kao mala klinka s tatom u dvorištu i dečkima na ulici.

   Sa šest godina sam prvi put krenula na treninge u ŽNK Agram, ali kako ženski nogomet nije baš razvijen, sve cure koje su trenirale sa mnom, imale su od trinaest godina naviše. Stoga sam prestala. Nastavila sam igrati nogomet u parku i na ulici. U 7. razredu, kada sam bila dovoljno stara da ga počnem trenirati, vratila sam se u klub. Tamo sam bila pola godine i onda sam prešla u NK HAŠK. U HAŠK-u sam igrala s dečkima. Nisam se puno zadržala u HAŠK-u, tek nekih pola godine, i vratila se u Agram. Kao što je i bilo za očekivati, nisam tamo dugo ostala. Tada sam saznala za streljaštvo. To je totalno drukčiji osjećaj od igranja nogometa, ali svejedno ga volim. Volim osjećaj kada primim pištolj u ruke, pazim na koji način ga primam, kako držim okidač. Iako sam na početku, kad me trener zvao da dođem probati, bila pesimistična, moram priznati da se polako zaljubljujem u taj sport. Mislila sam da u njemu nema dovoljno adrenalina i da je prejednostavan za mene, ali prevarila sam se. Treniram ga tri mjeseca i već sam bila na državnom natjecanju. Tamo sam shvatila koliko adrenalina ima u tom sportu. Iako volim streljaštvo, još mi nedostaje nogomet i žalim što sam ga prestala trenirati. Još uvijek ne mogu proći pored terena, a da se ne okrenem...