Odbojka je sastavni dio mog života, bez nje ne mogu zamisliti dan! Moglo bi se reći da zbog odbojke nemam ubičajeni „tinejdžerski“ život, ali to me ne brine zato što znam da ću s odbojkom postići mnogo toga i ispuniti svoja očekivanja i želje. Kada dođe vrijeme za putovanja, sa svojim klubom HAOK “MLADOST“, posjetit ću razne gradove i države, odigrati mnogo utakmica, upoznati nove ljude, sklopiti prijateljstva...

     Kada kročim nogom na teren, dužine i širine  9m, ništa mi više osim odbojke nije važno! Tada me nije briga kakvu sam ocjenu dobila u školi ili jesam li prekinula s dečkom. Tada su mi najvažnije moje cure na terenu i, naravno, pobjeda!

     „Odbojka je život, a život treba živjeti“ rečenica je kojom se koriste svi odbojkaši i treneri koji vole ovaj sport svim srcem i spremni su mnogo učiniti i odreći se osobnih zadovoljstva kako bi postigli uspjeh koji se od njih očekuje, a i sami ga žele. Meni ta rečenica znači cijelo bogatstvo. Odbojka nije kao nogomet, ili plivanje, ili skok u dalj. Odbojka je sport u kome se igra glavom i srcem, moraš razmišljati i gledati. Baš kako bi moj tata prije svake utakmice rekao: misli, gledaj i to je sve! Misliti i gledati znači da misliš kako ćeš prebaciti loptu, kakve su protivnice, koja je jača na prijemu, koja je slabija, koja ima bolji smeč, gdje je „slaba točka“. Odbojka nije  napucavanje lopte svom snagom. Kao prvo, treba znati pravilno udariti loptu, a tek onda ju “rokati“ svom snagom, ali za to su, naravno, potrebni mjeseci i mjeseci napornog treniranja, a kao drugo, moraju se gađati prazna mjesta, što znači da, kada nam lopta nije savršeno dignuta, moramo gledati gdje samo prebaciti loptu da bismo protivniku što više otežali posao, a sebi olakšali daljnje odigravanje poena.

      Ja imam najtežu poziciju u odbojci! Tehničar sam ili, popularno zvani, „dizač“. Tehničar mora biti kao mali zvrk. On uvijek mora biti najbrži i stići svaku loptu, pravilno se postaviti i odigrati što je bolje moguće i pravilnije tako da možemo stvoriti napad na obrambenu ekipu. Tehničar sudjeluje u svakom poenu jer je njegova svaka druga lopta. Vjerovali ili ne, on je mozak ekipe! Uvijek mora paziti kako se tko ponaša na terenu i kako kome dići loptu jer ima bržih i sporijih igračica, nižih i viših, mora poznavati i očekivati njihove reakcije i akcije. Zato je tehničar obično i kapetan cijele ekipe. Ponosna sam na sebe što tako tešku poziciju odigravam s radošću, veseljem, srcem, voljom, željom i neizmjernom lakoćom! Volim svoju poziciju i ne bih je nikada mijenjala!

      Evo samo još jedan mali dokaz da potvrdim naslov ove priče!

      Kroz odbojku sam se naučila braniti i boriti za sebe. Kada napravim nešto krivo na terenu, priznam pogrešku i krenem dalje, baš kao i u životu! Igrač, kada je gusto, ipak mora malo lagati ili prešutjeti poen ili pogrešku ako sudac nije vidio, a svi ostali jesu. Kada je najteže, moraš se izboriti, prvo za svoju ekipu, pa onda za sebe i stati čvrsto i primiti najteži udarac! Ako padneš, nema veze! Digneš glavu, ustaneš i ponovno zaigraš kao da ništa nije ni bilo! Boli, peče, ali bol osjećam u svlačionici, doma... Blokom štitimo svoj teren od protivnika, a svakim novim dobro izvedenim korakom i postavom na terenu očekujemo i dobar rezultat!

     Ljudi moji, to vam je odbojka, teška i komplicirana kad je neshvaćena, baš zato sam je i izabrala kao broj 1 u svom životu!