Spavanje je prirodno stanje promijenjenog stanja svijesti koje se u čovjekovom životu izmjenjuje sa stanjem budnosti. Stadiji budnosti i spavanja predstavljaju jedan od najznačajnijih  bioloških ritmova. U toku spavanja opća aktivnost je smanjena, što znači da izostaju reakcije na većinu podražaja iz okoline, smanjena je aktivnosti skeletnih mišića, smanjen je i veći broj vegetativnih funkcija (puls, krvni pritisak, tjelesna temperatura, disanje), pri čemu prevladava rad parasimpaticusa, a mijenjaju se biopotecijali mozga. Psihička aktivnost tokom spavanja također je smanjena i značajno promijenjena. Javlja se u obliku povremenih snova.

   Uz noćni san također doživljavamo i sanjarenje. Jedan od definicija sanjarenja kaže da je to oblik pažnje usmjerene na primarne psihičke zadaće koje smo dobili ili na predmete koje izravno gledamo i slušamo (a namjeren na nadolazeće epizode osobnih potreba potaknutih unutrašnjim podražajima); sanjarenje je, dakle, jedan oblik budnog stanja. Tokom sanjarenja gubimo svijest o izvanjskom svijetu. Sanjarenja se obično događaju onda kada je situacija u vanjskom svijetu dosadna i bez promjena. Svi se slažu da sanjarenje ima ulogu u pripremi za buduće djelovanje (virtualno iskušavanje različitih životnih situacija).

Prema sadržaju postoje četiri vrste sanjarenja:

           1. samooptužujuće (što bi bilo da sam to uradio ili rekao, a ne ovo?)

           2. dobro kontrolirano i osmišljavajuće (planiranje)

           3. autističko (materijal povezan sa noćnim snom probija se i uznemirava svijest)

           4. neurotično (fantazije)