Ljudi često lažu. Među njih spadam i ja. Mislim da ne poznajem osobu kojoj prođe dva dana da ne slaže nešto.

   Pod laži ne mislim samo na one velike laži i izmišljene priče, nego i na one male laži kao što su lažni "komplimenti", preuveličavanja ili prešućivanja stvari. Iako neki tvrede da to nisu, sve su to laži jer, da smo pinokio, nos bi nam rastao.

   Pet najčešća razloga zašto lažemo su: kako bismo izvukli neku korist, zaštitili druge, jer se sramimo istine, zbog straha i kako ne bismo nekoga povrijedili istinom.

   Iskreno, ne shvaćam tu potrebu za laganjem. Ali i dalje lažem. Nekad čak nije ni namjerno, jednostavno, slučajno kažem nešto što nije istina.
   Osjećam li grižnju savjesti nakon izrečene laži?  Ovisno o tome kakva je laž. Ako je dobronamjerna, onda ne, a ako je neka velika, vjerojatno ću čak i priznati da sam lagala.

   Kad smo već kod laži i priznanja, u ovom sam tekstu napisala da mislim da ne poznajem nikoga tko ne slaže nešto u dva dana, a minutu ranije sam pročitala da prema istraživanjima, prosječan čovjek dnevno izgovori i do sto laži. Tako da ne mislim, nego znam da ne poznajem nikog takvog.