Kao i svake prethodne jeseni, morala sam ići na berbu u Zagorje. Zaputila sam se prema malom gradu, Pregradi. Vozeći se automobilom, kroz suncem obasjane prozore gledala sam rijeku Krapinu. Smaragdnozelene je boje, a oko nje visoka, pomalo posušena trava koja u njoj radi šare čineći je prelijepom. Iskreno mislim da je lijepa, iako bi netko rekao: rijeka kao rijeka. Vozim se dalje cestom koja vijuga između dva brda. Oko mene šarenilo crvenih, narančastih, žutih pa sve do svjetlijih i tamnijih nijansi zelene boje. U tom šarenilu, na vrhu brda, smjestio se dvorac. Ima dvije kule i prozore velike kao moja ulazna vrata. Polako sam izašla iz te jesenje čarolije i došla do nekog sela. Kućice i staje razbacane su po livadi kao i kokice koje užurbano jure do svoje gazdarice koja rasiplje zrna žutog domaćeg kukuruza.

   Prolazile su table s imenima manjih i većih sela sve dok nisam došla do središta Pregrade. Ljudi jure sa svih strana i ulaze u svoje automobile te žure na ona šarena brda i u svoje male drvene kleti. Tamo se svi znaju. Oni su kao jedna velika obitelj. I napokon, evo nas, izlazim iz auta dok me miris prabakine savijače od sira, koja se peče na pravoj logorskoj vatri, omamio. Penjem se škripavim, vlažnim stepenicama, a kada sam se popela na vrh, kao na vrh Himalaje, imam osjećaj kao da sam na vrhu svijeta. Ljudi marljivo beru crno i bijelo grožđe. Počela je već padati noć, a sunce kao velika crvena rajčica svijetli na zapadu i boji nebo u crvenu boju. Čarobno je. Zadnje grožđe je pobrano, a dok se mošt za novo vino već cijedi, moja obitelj ispija zadnje kapljice prošlogodišnjeg. Crkva se oglašava, a mjesec kao vjerni čuvar stoji i obasjava sat koji već pokazuje zadnje minute do sljedećeg jutra koje će donijeti nove i drugačije boje vinograda.