OŠ grofa Janka Draškovića

      Sada, na kraju osmog razreda, htio bih napisati još jednu priču o mom, odnosno,
našem odrastanju tijekom boravka u Osnovnoj školi Grofa Janka Draškovića.

      Zapravo, osvrnut ću se na školske hodnike koji su svjedoci naših nesnalaženja,
svađa, smijeha, tučnjava, pisanja zadaća, odmjeravanja i oponašanja drugih te zajedničkog odrastanja.

     Kada sam krenuo u prvi razred, moj školski hodnik je bio u prizemlju i kako sam bio u dnevnom boravku, imali smo svoj prostor za igru i gledanje televizije. U naredne četiri godine uvijek sam dolazio u taj zaštićeni prostor koji je, kada se sada sjetim, bio uređen sličicama, bojama, igračkama, stvarno smiješan i djetinjast. Ipak sam ja sada veliki učenik i naravno da više ne zalazim u taj dio školskog hodnika. 

     Onda sam krenuo u peti razred koji je bio stvarno velika promjena. Sada više nisam mali i sada sam morao ići iz razreda u razred, ali više ne u prizemlju, nego na prvi kat kao što to i dolikuje većim učenicima. Tada sam morao nositi knjige, odnosno cijele torbe, iz razreda u razred i tu zapravo počinje naše osamostaljivanje. Torbe više nisu bile uredno složene, već natrpane i knjige na brzinu ugurane u njih. Više nije bilo bitno jesu li čiste, nego da mogu izdržati brzinsko utrpavanje stvari i da se ne raspadnu prilikom bacanja po podu jer u pet ili deset minuta treba stići optrčati školu.

     I tako kroz peti, šesti, sedmi i sada osmi razred, školski hodnik je još ovih par mjeseci
svjedok da sam postao veliki i da smo sada face. Nitko nije veći od nas. Sada više toliko
ne trčimo po hodnicima, već više razgovaramo o računalima, internetu, filmovima, a najmanje
o školi i zadaćama. Sada ipak nešto znamo ili bar tako mislimo.

     Školski hodnici su i svjedok našeg shvaćanja ozbiljnosti situacije kada prolaze određeni
profesori. Samo neki profesori su „tolerantni“, odnosno ne viču na nas kada stvarno prelazimo
granicu vikanja i skakanja po školi, ali velika većina profesora, kao i ravnatelj, ne gledaju
nas baš lijepo u našem divljanju.

     I na kraju, nakon našeg 8a. razreda, po školskim hodnicima naše škole hodat će novi učenici, a mi ćemo se dalje osamostaljivati u srednjim školama u drugim školskim hodnicima.