Vrlo slično je i u školama gdje glavno društvo, ˝popularnu grupicu˝, čine oni koji uopće nisu dostojni ni jednog jedinog pogleda divljenja, već bi posramljene glave trebali hodati hodnicima škole i razmisliti o svom ponašanju. Ali takva situacije nikako da se razvije! Svaki dan isti prizor – psovke, guranja na hodniku i ispred učionica... A što ostali čine?  Gledaju svoje ˝uzore˝ raširenim očima punim divljenja: kako on/ona ˝hrabro˝udara slabijeg od sebe ili kako se raduje kad dobije lošu ocjenu. Dapače, danas je dobiti jedinicu pravo slavlje! Ponose se svojim neznanjem kojim bi se, zapravo, trebali sramiti dok ih drugi ˝podržavaju˝ kako bi i dalje nastavili jednako. To su junaci čije jedinice daju  pet minuta slave među takvima i od tog trenutka ga smatraju članom svog popularnog kluba. Tada misle da su se popeli na vrh Himalaje i da je njihov cijeli svijet. Više nisu netko koga se ne primjećuje. Sad su junaci! Ali, ipak, duboko u sebi skrivaju tajnu koja ih neprestano proganja, koja ih iz dana u dan podsjeća na ono što čine. Mnogo je takve djece i mladih u kojima proradi glas savjesti, ali malo je onih koji ga i poslušaju jer misle ovako: ˝Čekaj, ako sam sad dosegnuo vrh vrhova, ne vrijedi se vraćati na zemlju. Mislim, ako sam sada faca, zašto bih se ponovo spuštao na razinu onih štrebera i jadnika koji me okružuju? Moram i ja malo uživati u životu.˝ I tako dalje, i tako dalje... Ne shvaćaju važnost znanja, ne shvaćaju tko je junak, a tko propalica.

Zar su kriminalci zaslužili krasiti naslovnice časopisa? Zar su propalice i oni koji uništavaju ovaj svijet zaslužili biti na najavi svakog Dnevnika? Svima nam je poznato da mediji općenito to rade zato da bi im porasla čitanost, gledanost i slušanost, ali žalosno je da ljude više ne zanimaju lijepe stvari koje se događaju u svijetu. Njihovu pažnju zaokuplja samo još jedna novoopljačkana banka, neko novo razbojništvo...

Onima, koji su još uvijek na zemlji, više i ne može biti jasno otkuda proizlaze toliki lažni junaci. Neki kažu da je kriv obiteljski odgoj u najranijim djetetovim godinama, drugi pak kažu da je kriv utjecaj društva i životne neprilike. Ali, istini za volju, znam mnogo djece koja imaju teško djetinjstvo, kojima se roditelji baš ne trude koliko bi trebali u njihovom odgoju, a i one koje je loše društvo pokušalo uhvatiti u svoju lukavu zamku pa ipak, ipak su se othrvali svemu negativnom. Ne predstavljaju se ˝facama´ i legendama. Sami sebe ne nazivaju tako, iako zapravo baš oni to zaslužuju. Nema opravdanja za loše ponašanje, a ni razloga da se postane lažan ˝junak našega doba˝. Junak je teško postati, to nije titula koja se dobiva preko noći, nego titula koju treba zaslužiti.

Budući da sam već dala zaključak ovoj temi, želim još samo malo prokomentirati ˝junačke face˝ škole, ali i one s naslovnica brojnih novina. Što se tiče škole, najviše volim gledati kako prave budale i klaune od sebe. Ako želite postati dvorska luda (što bi vam se, mnogima, i moglo preporučiti budući da vas ionako ne zanima nijedan predmet u školi), zbilja mislim da je cirkus jedno lijepo mjesto gdje biste mogli provesti dobar dio svog života. Taj ljubazan prijedlog toplo preporučujem svim ˝junacima˝ koji svoju popularnost steknu putem medija, kao i sadašnjim i budućim školskim ˝herojima˝.