Naš školski hodnik svakoga dana vidi brdo učenika, od onih najmanjih prvašića do nas „velikih“ osmaša. On nas je osam godina pratio i gledao kako rastemo. Tijekom odmora na hodniku ima najviše učenika, nekada i toliko da ne možeš proći, ali nekako je jezivo hodati po njemu tijekom sata. Tada se čuje svaki tvoj korak i imaš osjećaj da svi čuju kada npr. pereš ruke. Hodnik je vidio i sve naše tajne, od prepisivanja zadaća i šalabahtera, do ogovaranja i tračanja. Naš školski hodnik je zasigurno mjesto gdje su se dogodile najbolje stvari u ovih osam godina koje ću dugo pamtiti.