Kada bolje pogledam, školski hodnik nije nešto nebitno. To nije neki prolaz; on je čuo i vidio sve i svašta. Na neki način on je dio našeg socijalnog života. Čuo je kako  učenici međusobno tračaju i vrijeđaju se bez ikakvog razloga. Kada mislimo da su nas svi iznevjerili, na kraju dana shvatimo da ima nešto što je uvijek čuvalo naše tajne, a to je taj hodnik, navodno nebitni prolaz do učionice. Slušao je kako imamo dobar dan ili kako imamo loš dan. Bio je svjedok kada smo jedni drugima pričali laži, kada smo djelili šalabahtere ili kada smo govorili što je bilo u testu. On je u potpunosti vidio našu dobru i lošu stranu.

   Svjedočio je prvim prijateljstvima i prvim ljubavima. Kada se nakon dužeg vremena vratim u ovu školu, dok budem hodala tim hodnikom, sjetit ću se svega, svih dobrih i loših stvari. Sjetit ću se kako sam tu provela veći dio svoga života. Sjetit ću se kako sam se na tom hodniku zabavljala i šalila sa svojim prijateljima, a s nekima i svađala. Kako smo u ovoj školi trpjeli ogroman stres na satovima, hodnik nam je bio jedino olakšanje. Tu smo se svi međusobno družili i proveli nezaboravne trenutke. U školskom hodniku smo se mijenjali u druge osobe koje smo danas i zato on nikada neće biti zaboravljen!