OŠ grofa Janka Draškovića

      Sada, na kraju osmog razreda, htio bih napisati još jednu priču o mom, odnosno,
našem odrastanju tijekom boravka u Osnovnoj školi Grofa Janka Draškovića.

     Prošlog ljeta mi se dogodio veliki preokret. Iz razreda mi je otišla dugogodišnja najbolja prijateljica. Prvo mi je bilo žao zbog nje, zbog situacije koja je čeka. Nova upoznavanja... Sama u tome... A onda sam se sjetila da me čeka zadnja godina, osmi razred, kad bi trebalo biti najbolje... Provest ću je sama, bez osobe koja mi je dosad bila prvi oslonac. No, tu su se ubacile one...Karla i Doris, Doris i Karla.

     Dani prolaze, ocjene se ispravljaju, uspomene se sakupljaju. U zadnje vrijeme tako izgledaju naši životi. Neki jedva čekaju da napuste ove hodnike, neke baš briga, neki već imaju cijeli život isplaniran, a neki ne znaju kamo će.

     Sada smo u osmom razredu i ovo nam je zadnja godina u ovoj školi.

     Mnogi nas pitaju kamo ćemo dalje i očekuju da sve imamo točno isplanirano, ali mene i većinu razreda prestaje zanimati ono što nas je prije zanimalo i tražimo nove putove kojima bismo kročili.Tako sam se ja odlučio ići u Srednju školu za medicinske laborante, ali odlučiti je bilo teško i treba pitati nekoga sa iskustvom o tome kakva je srednja škola: teška ili lagana, dobra ili loša, koliko treba bodova za upis, ima li posla nakon završetka i imam li šanse upisati se na neki od boljih fakulteta.Tek nakon što smo sve to analizirali, trebamo se više potruditi oko ocjena jer nam je ovo zadnja godina. Tek tada se možemo odlučiti za određenu srednju školu i nadati se da ćemo se uspjeti u nju upisati.

     OK ljudi, dosta "fejsa"! Dosta mi je slušati "imaš li fejs" cijeli dan! Facebook je samo još jedan trend i brzo će nestati kaoi  svi trendovi. Ako se nisam već prije izjasnio svojim komentarima o Facabooku, dozvolite da vam objasnim.

      Kucnuo je čas za odlazak, dva lica jedno ispred drugog čekaju da netko kaže zbogom.

      Tišina. Dva lica suočena sa stvarnošću, pokušavaju sakriti bol. Jedno lice onako, ni staro ni mlado, već u najboljim godinama, dok ono drugo od mladenačke ludosti ocrtano. Dugo se tako gledala ta četiri oka, dva zelena i dva tamno smeđa. U zraku se osjetila žalost. Bio je to onaj trenutak kada su se otac i kćer morali rastati. Smeđe lude mladenačke oči, ne mogavši više  izdržati, briznu u plač. I još bi se dugo oči te šutke gledale da ih zli ljudi nisu rastavili. Nakon rastanka, smeđe oči su bezuspješno tražile najdraže zelene, ali ih nisu mogle više pronaći.  Zašto su ih uopće tražile? Zato jer su im zelene oči bile i ljubav, i toplina, i zaštita.

Za najdraže zelene oči!

Zašto su nam potrebni prijatelji i zašto nam oni služe??

Na ta pitanja odgovoriti ću sljedećim člankom.

Svi mi mislimo da nam nijedan prijatelj nije potreban, ali to nije istina. Po mojem mišljenju prijateljstvo je nešto najljepše u životu, jer da nemamo prijatelje bili bi smo usamljeni i ne bi se imali kome povjeriti. Ja imam dva iskrena prijatelja, i njima se u svemu povjeravam i imam povjerenje u njih. Prijatelji su uvijek tu i kad nam je teško i kad nije. Prijateljstvo se lako stječe, ali i lako gubi. Zato svima koji imaju prave prijatelje preporučujem, da ih nikad ne izgubim, jer prijateljstvo je neprocjenjivo.

     Proljeće mi je najdraže godišnje doba. Volim ga zato jer nije ni prevruće ni prehladno. Također ga volim jer je sve u cvatu.

      Nakon dosadne bijele zime dolazi proljeće obučeno u razne pastelne boje. Ipak, više od svega me raduje što se napokon mogu naći s dečkima iz razreda da igramo nogomet na školskom igralištu. Volim s njima provoditi vrijeme, a kako se najviše možemo družiti kada je proljeće, ono mi je najdraže godišnje doba.

  U osmom smo razredu. Svi nas profesori upozoravaju kako imamo još malo vremena i mnogo ocjena za ispraviti. Znam da nam to govore u najboljoj namjeri, ali ponekad mi se to stvarno ne da slušati. S druge strane, kada se samo sjetim da ću već za pet mjeseci sjediti u drugoj školi, s novim profesorima, bez svojih dobrih starih prijatelja, bude mi žao. Te ljude znam već osam godina i usudio bih se reći da ih doista dobro poznajem. Hvala izumitelju facebooka jer ću preko njega ostati u kontaktu sa svojim prijateljima iz osnovne škole.

 

     Cijeli ovu godinu u osmom razredu slušam jedno te isto pitanje - što ću upisati? Svi žele da odlučim, a zaboravljaju da osmi razred još traje i da dotad stignem pokvariti ili popraviti sve ocjene. Dobro, mislim da bismo trebali imati ideju gdje želimo ići, ali da bismo trebali odlučiti kad nam se sve ocjene zaključe i kad se izračunaju bodovi.

      Od jednostavnih psina kao što je stavljanje natpisa "mulac" na nečija leđa do kompleksnijih vragolija, 1. travnja je dan kad je sasvim prihvatljivo neslano se našaliti s članovima obitelji, susjedima, kolegama, prijateljima i neprijateljima. Pa, zašto ne? 

     Sanjam da će jednog dana sva djeca na svijetu biti sretna, zdrava i bezbrižna.

     Sanjam da će jednog dana djeca Afrike imati pravo na obrazovanje i besplatne lijekove. Sanjam da će sva djeca ovoga svijeta biti sa svojim roditeljima, da će  domovi za nezbrinutu djecu biti prazni, da će  svi roditelji pokušati biti najbolji. Također sanjam da će zelene površine prevladati nad velikim zgradama i robnim kućama. Usnula sam svijet bez mržnje i zla, ne mogu vam ga dočarati jer ga je u meni probudila prava očinska ljubav. Usnala sam ga zahvaljujući jednoj osobi koja je s moga srca maknula lokot. Stoga hvala toj osobi.

 

     Kakvu haljinu kupiti za krizmu? Što misliš jel' uredu da nosim štikle? 'Oćeš mi doć? Moraš doć'. Samo da pogledam kojeg je točno datuma. Aha, evo!       Takve sam monologe prečesto slušala ove godine. Ne mogu prijateljici reći da me nije briga i da me živo zaboli kakve će štikle dotična nositi i kako će srediti kosu. Ne mogu joj reći da ću prisustvovati tom kršćanskom obredu, tom svetom sakramentu, da ću odsutno zujati po prostoriji punoj kumova i kuma i, ako budem imala sreće, dohvatiti štogod prikladno (a da nije janjac ili kolači njene bake) za jelo i da ću biti najsretnija  "agnostičica" (nemam blagog pojma kako reći agnostik u ženskom rodu, a muški me već dovoljno naljutio da uporno inzistiram na ženskom gdje god mogu; agnostičarka previše sliči gotičarki ) ikada na ikojoj krizmi / krštenju / vjenčanju na cijelom ovom, našem predivnom zagađenom i odveć napučenom svijetu.

 

      Daje mnogo onome tko ga prima, a košta malo onome tko ga daje.
      Profesor je rekao da pišemo iz srca.

Tišina. Hodajući snijegom samo se moji koraci čuju, u spokojnu večer, nad blistavim gradom stojim. Pozorno pratim ljude, na njihovim licima zamjećujem jedino tugu.

 Znam da sam griješila i da sam bila zločesta, ali to neću priznati. Radije ću se povući u svoju sobu i ondje zalutati u svoje misli.

 

     Ovaj sastavak je posvećen jednoj osobi kojoj ne želim iz određenih razloga navesti ime. Ta osoba će se u mojim rečenicama prepoznati.

Što znači imati obitelj? Znači li to imati nekoga tko će nas držati pod staklenim zvonom  ili to znači imati nekog tko će se za tebe boriti bez obzira na sve?  Istina, jedno ne isključuje drugo, ali ako moram birati, onda odabirem roditelja koji će se za mene boriti bez obzira na sve. Ipak, postoji veliki broj djece koja nemaju roditelje, koja žive u domu.  

    

Prijateljstvo! Što mi znači ta riječ?      To je dragocjena riječ, premda se s vremenom izlizala. Pravo prijateljstvo se ne može opisati riječima, ono se mjeri bezuvjetnim pomaganjem, količinom smijeha (toliko da te boli trbuh) i onim najvažnijim, brojem opraštanja.

Ovo je vrlo zanimljiva tema u današnje vrijeme. Zašto su danas popularni negativni likovi i negativno ponašanje općenito? Smatram da je odgovor jednostavan:

Učenje je problem za većinu učenika. Učiti moraš s veseljem i razumijevanjem! Tako će ti mozak više pamtiti. Jednostavno se opustiti i uživiti u gradivo koje učiš. Zamišljaj da si ondje i sve će ti postati lakše i jednostavnije. Naravno, važna je i pažnja na satu! POZORNO slušaj i tako ćeš mnogo upamtiti, stoga je najbolje učiti odmah po dolasku iz škole, kada je sve još prilično "svježe" i kada još nisi umoran.

Svakodnevno se u školi neki pojedinac nastoji istaknuti, izdvojiti iz razreda ili svoje grupe. I to bi bilo odlično da se ne događa nešto neshvatljivo - oni koji postignu nešto bitno nisu toliko zanimljivi koliko oni koji čine svakakve gluposti pokušavajući se uklopiti u neku ˝ekipu˝ neradnika. Žele biti u centru pozornosti i misle da je to jedini način kojim će postići slavu jer, priznajmo, škola im nije prva na pameti. Poduzeli bi sve osim učenja ili čitanja lektire.

Ljudi vole imati nekog svog junaka kojega smatraju posebnim i koji im je uzor. Tko zna, možda su ulogu junaka prijašnjih godina imali oni koji to i zaslužuju, ali danas se sve promijenilo. Glavni junaci, oni o kojima ˝bruje˝ sve novine i časopisi, oni koji se nalaze na naslovnicama, oni koji troše veliku minutažu televizijskih vijesti, upravo su  propalice, varalice, kriminalci...