Bio je to jedan dan. Jedan sunčan dan. Ne, u stvari, bilo je oblačno vani. No, to što je bilo vani i nije tako bitno. Profesorica Šapina me poslala u knjižnicu i idem slušat' o restauraciji knjiga.

     Opet Knjižnica Vladimira Nazora. Predavali su stručnjaci, uglavom inžinjeri kemije i jedna restauratorca, svi iz Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Kako sam saznala, tamo se brinu o knjigama i rukopisima, grafičkoj građi, muzikalijama i zemljopsnoj građi. Tamo se čuva najvrednija  pisana i tiskana baština cijele Hrvatske. Konzervatorica Karmen Jurišić se brine uglavnom o svemu na papiru. Tako nam je predstavila stari broj Obzora, izdanog u prosincu davne 1910. u Zagrebu. Na novinskom primjerku prije restauracije bila je velika prisutnost plijesni te oštećenja na rubovim. No ona i njezini kolege stručnjaci su to sve lijepo sanirali. Poslije nje su govorili i oni zaduženi za stripove i pokoju grafiku. Pri tome su koristili mnogo nepoznatih mi izraza i previše profesionalne terminologije. Objasnili su nam što je knjižni blok, a što hrbat. Opisali su kako popraviti oštećenu kožnu vezicu (na koju je učvršćena kopča. Opa, miki!). Kasnije je jedna žena crne kose uredno svezane u rep, kao da nije dovoljno pokazala nakon polusatnog predavanja, ponudila da se premjestimo u skriveniji odjeljak ove skromne, a opet interesantne dvorane te zaneseno prezentirala više načina uvezivanja knjige. Gledala sam joj duge, savršeno manikirane prste kako prelaze preko črvstog konca i nokte kako zalaze među stranice, i shvatila koliko je predana svome poslu. Shvatila sam kako me uistinu živciraju ona probodena srca i potpisi neozbiljnih što ih knjiga ne zanima (pa se prave da čitaju kako ih mame ne bi tupile neprestanim poticanjem na obradu ovomjesečne lektire) i pritom što flourescentinijim markerima ili tamnim kemijskim olovkama narušavaju savršeno pravilne retke. Prije mi je to bilo simpatično i pokoji sam se put uistinu nasmijala ironičnim vapajima baš tih neozbiljnih. Najčešće su ispisivali osobne ustiske koje su smjelo okarakterizirani  likovi ostavili na njih ili komentirali kako je knjiga ˝ono, predosadna˝. I tako sam za svojeg četrnaestogodišnjeg  boravka na Zemlji provela i neznatan, ali opet postojeći period nad knjigom, od prvih slikovnica do, ponekad, zamornih lektira koje sam posuđivala u knjižnici. U svakom štivu nedovoljno značajnom da ga kupim ili posjedujem, pronalazila sam te crtarije ili porukice koje su me većinu vremena samo ometale i dekoncentrirale pa sam odlučila čuvati knjige, premda u životu nisam imala potrebu za šaranjem po štivu (u mladim danima u obzir su dolazili samo zidovi ili tamnozeleni štokovi sobe). Shvatila sam da će upravo te knjige jednog dana netko čitati i da će i njega takvi natpisi mučiti i odvlačiti od sasvim prihvatljive radnje. I da će, kad budem stara ili kad me ne bude više na površini ove zemlje da trošim prijeko potreban kisik, netko prepisivati ove knjige (putem misli?) na neke raspoloživije nosače informacja. U mome me maštanju o budućim svjetovima prekinula stvarnost i shvaćanje da su, u stvari, sve te knjige, makar smještene u knjižnicu - moje. Sve su one moje, sve one pripadaju nama i našim budućim dalekim potomcima na ovaj ili onaj način. A sljedećim i prekprekprekpreksljedećim generacijama želim ostaviti sve te knjige. Na ovaj ili onaj način. Jer knjige su znanje. Knjige su radost. Knjige su moć. Bile na papiru, cd-u, ili samo u mislima, trebaju biti prenešene budućim čitateljima jer ne možeš biti čitatelj ako nemaš što čitati zbog pogubnog djelovanja vlage, plijesni  ili naizgled sasvim bezopasnog flomastera na omiljenom štivu.