O ovoj temi bi se zaista moglo pisati neopisivo dugo jer ide u beskonačnost.Negativne strane,pozitivne strane.Odakle krenuti?Krenut ću od toga da se osobno mogu poistovjetiti sa Marxom,prijateljstva gradim sa stvarno malo ljudi,ali te ljude neizmjerno cijenim.Pucat ću visoko i reči da je to krajnje jasno sagledavanje situacije.Ljudi  teže društvu jer smo socijalna bića,ali društvo i prijateljstvo nikako,apsolutno nikako nije isto.Neću ići u privatne vode jer nemam potrebe ovdje izjašnjavati vlastite osjećaje prema toj nekolicini ljudi.Zapazila sam da među mladima moje dobne skupine postoji to jako naginjanje prema tome da budu prihvaćeni u društvu,a to djelomično postižu time što jedni druge uvjeravaju da imaju nebrojivo mnogo „prijatelja“.Da se razumijemo,nije me briga,bon pour eux.Ali činjenično,društvo nam se zbog tih učestalih zaluđenosti i pogrešnih uvjerenja  raspada.Djeca su danas jednako pokvarena kao i svoje ekvivalente starije dobi.Naravno da ima i pozitivnih strana,npr.sve raznolikije društvo,mogućnost da upoznamo ljude različitih afiniteta.Sve je to divno.Puno mojih poznanika govori da žali što je potratilo osam godina na ljude koje,citiram „ni ne vole“.Za početak,voljeti i ne voljeti su prejaki izrazi,volimo svoje roditelje(ako i to),a ne ljude čijih se imena niti nećemo sjećati.Mislim da su svi ti ljudi,koliko god mi nisu odgovarali u nekim trenutcima i koliko neke od njih ponekad za svu ljubav ovoga svijeta nisam mogla podnijeti ,izrazito utjecali na izgradnju moga momentalno postojanog bića.Poznanici zahvaljujem i sretno u narednim godinama odrastanja.