Ništa vas ne može pripremiti na posjet Vukovaru, Ovčari, a naročito vukovarskoj bolnici. Koliko god sam se trudila djecu prije puta pripremiti na ono što ih čeka, koliko god se moji kolege i ja trudimo razgovorom, dokumentarnim filmovima i slikama održati tragičnu priču o Vukovaru živom, kad dođete tamo, srce vas boli.

Nesklad između slika razorenoga grada pospremljenih negdje u glavi i sjećanju i današnjih obnovljenih kuća, između plodnih, crnih, obrađenih polja na Ovčari i onoga što se tamo dogodilo, između današnje, moderne, užurbane bolnice pune pacijenata i suhe ruže položene na bebu u inkubatoru, pogađa svakog čovjeka. Prije puta mi je jedan kolega rekao da ćemo svi biti bolesni nekoliko dana kad se vratimo i imao je pravo. No, ja ne bih liječila tu bolest nego je zadržala negdje u srcu cijeli život. Neka bude tu i neka nas podsjeća na strahote koje je proživio vukovarski, hrvatski narod u Domovinskom ratu. Ne sa željom za osvetom ili bijesom, nego jednostavno s tugom i dostojanstvom koju te žrtve zaslužuju.

Dvojica su učenika tiho i diskretno ostavila licitarska srca pored imena žrtava u hangaru na Ovčari i tim me činom punim poštovanja duboko dirnuli. Mislim da smo svi mi ostavili djelić našeg srca u tom gradu, a ako ikoga ovim tekstom potaknem da se molitvom i mislima, barem na trenutak, prisjeti žrtava Vukovara i žrtava Domovinskoga rata, bit ću sretna.