U Vrapču su, kao i u čitavom Zagrebu, postojali majstori-obrtnici koji su u svojim klesarskim, šnajderskim, gumbarskim, postolarskim, tesarskim, klesarskim  i ostalim radionicama proizvodili cijenjene proizvode, a u uslužnim djelatnostima, kao što su "damen frizeraji", pekarske ili slastičarske radionice, uljepšavali živote Vrapčana. Obrtnici su nekad bili udruženi u cehove, a svaki ceh je imao i svoju škrinju  koja je služila kao blagajna i kao spremnica cehovskih isprava.  Imala je tri ključa koja su se obično nalazila kod cehmeštra, podcehmeštra i cehovskog komesara. Prvi put se spominje u privilegijama ceha ostrugara, bravara, kovača i mačara iz 1521. godine.

   Riječi koje ovdje donosimo ipak se tiču obrta iz 19. i 20. stoljeća, a prikupili su ih naši učenici razgovarajući sa svojim djedovima i bakama koji se još sjećaju dana dok su se motali oko nogu svojih roditelja i djedova i baka u njihovim radionicama. Naravno, riječi su uglavnom njemačkog porijekla, više ili manje iskrivljene. Većina njih je nestala zajedno s nestankom obrta. Nihove proizvode su zamijenili tvornički.

 

 

    U "damen-frizerajima" su se uljepšavale žene. Ako je koja dama imala malo više kose, prorjeđivala se efilirkom. Štilkanom (češljem sa špicom) se podizala kosa, a brenerom, zagrijanim na vatri, pravile su se lokne. Kasnije se to činilo figarom. Naravno, pri pravljenju frizura kao što su drajerica ili cvajerica, morala su se ramena mušterije ogrnuti harmantilom.

 

  

   Brijači su svojim mašinicama šišali muškarce, oblikovali im škaricama brkove i brade, ali su vrlo često obavljali i "medicinske" poslove kao što je puštanje krvi radi izlječenja (jer se nekada mislilo da to liječi monoge bolesti), a često su bili i majstori za vađenje zuba.

 

 

  Postolar  (šuster) je uvijek imao i ponekog  šegrta koji je bio bednist (pa izrađivao cipele na kalupu) ili herihter (koji je krojio gornje dijelove obuće). Postolar je radio za svojim stolom, panklom, i služio se fasangama (kliještima), šepavom iglom (svinutom iglom), knajpom (postolarskim nožem), cvekovima (čavlićima), apsištitima (čavlićima bez glave) ili klincima (drvenim čavlićima bez glave). Osim kože, osnovni materijal mu je bio i dreta (špaga) i gumilezung (ljepilo).

 

 

  

 

   Šnajderi i gumbari su svoje pomoćnike zvali djetićima. Oni su kod njih bili na nauku, a svaka tri mjeseca su imali bijaruš (sastanak). Imali su i svog bijarmeštra, glavešinu. Šnajderi  su u  svom naukovanju trebali  naučiti šling (ukrasni vez) i sašiti surku (kraći kaput ukrašen gajtanima), menten (dugi gornji kaput), klajdu (haljinu), džemperklajdu (dvodijelnu haljinu)  ili ajncug (muško odijelo). I sve to po šnitu (kroju). Naravno, sve je to trebalo prije probe hevtati (ručno obrubiti) špenadlama i zihericama, prišiti baka-djed kopčama, napraviti ainere (ušitke) i ošvice (manžete).

 

    Tesarima su glavni alat činile sjekire: plankača (velika dvoručna sjekira za tesanje greda), širočka (jednoručna sjekira širokog sječiva za poravnavanje), bradva (uska sjekira za pravljenje utora). Naravno, tusu i različita dlijeta, bat, svrdla...

 

   Krovopokrivači su se služili šrafencigerima (odvijačima), štemajzlima (dlijetima), vinklom (kutnikom), borerom (svrdlom), šrafcingom (stegom), šteherom (podupiračem) i, naravno, vaser-vagom (libelom).

 

 

 

 

   Zidari su, obučeni u mundure (radna odijela), miješali mišunge ili mort za zidanje,  sa šoderom (šljunkom) ili bez njega, stalno lupajući faindlama/fanglama (daskama za ravnanje), raipetlama (gladilicama), štaflama (debelim letvama), tragačama (naprava za dizanje materijala na visinu), plankama (daskama), lojtrama (ljestvama)... 

   Klesari su se služili bućardama (zupčastim čekićem),litlom (dlijetom), piketom (čekićem sa špicom), gradinom (zupčastim dlijetom) i, naravno, mlatom (čekićem).

 

    Stolari su imali mnogo posla. Zanimljivo je da isprva nisu izrađivali stolce jer je taj komad namještaja nekad davno bio posve nepoznat, ali je zato sav ostali namještaj bio djelo njihovih ruku i njihovih šegrta. Osnovni alat su im bile pile žaga, pilak, bangzeg, fuk-švanc, kopirzek, zatim sjekire baltica, nađak, siročka, pa glodalice mof, fušmans... A svoje komade namještaja su izrađivali na hobl-panku, klupi za obradu drva, i lijepili gustim ljepilom lajmom.

 

 

 

 

 

 

   "Cukerpekeri" (slastičari) su u svojim konditorajima (slastičarnicama) bili vrlo uredni, imali su giter (stalažu za odlaganje svojih alata: dresirku - vrećicu za ukrašavanje, modle - kalupe za manje kolače, rajfove - kalupe za torte, valere - valjke, palete - tupe noževe za razmazivanje krema, šibe - žice za miješanje...), a svoje slatke smjese su filali (razmazivali npr. koh-čokoladu, čokoladu za kuhanje),  frapirali (naglo hladili), garnirali (oblagali i dodavali),  želirali (stvrdnjavali smjesu), glazirali, pasirali... jednom riječju, na sve načine mučili!

 

 

  One koji su pekli hljeb, zvali su hljebopeki, bačvari su se zvali pintari, sapunari su pravili sapun, bravari, lončari, zlatari... tko bi sve to nabrojio!