ŽIVOTOPIS: Nedeljko Tintor rođen je 1942. u Koreničanima kraj Daruvara. Pedagošku akademiju kod prof.. Mladena Veže (1965.) i Akademiju likovnih umjetnosti u slikarskoj klasi prof. Raula Goldoruja (1970.) završio je u Zagrebu. 1973/'74. kao stipendist francuske vlade pohađa ECOLE DES BEAUX-ARTS (atelje prof. Gustava Singiera) uz predavanje PARIS I (dio Sorbone) ARTS PLASTIQUES ...
Profesor je likovne kulture u osnovnoj školi preko 30 godina. Povremeno se bavi scenografijom od amaterskih kazališta (1966. Selca na Braču), te u studentskom satiričnom glumištu (1966-70.) u Zagrebu, poslije prema potrebama Centra za kulturu Susedgrad i napose za Glazbeni atelier Angelus, u izvedbi opere "Jež mladoženja" sa premjerom u "Komediji" 21. X. 2000.
Sudionik je mnogih likovnih kolonija, kao i priznanja i zahvalnica za donatorska djela. Dobitnik je brončane medalje 1981. (Grubišno Polje).Do sada je izlagao na 42 samostalne i 78 skupnih izložbi, kod nas i u euroameričkim prostorima: Paris 1974., 1986.; Toronto 1990.; Konigswinter· Ittenbach (Njemačka) 1992.; Raciborz (Poljska) 1998.; San Felice i Cremona (Italija) 1999.; Den Haag (Holandija) 2000.; Buenos Aires (Argentina) 2000....

Stanko Špoljarić o izložbi:  Hommage, knjižnica "Vladimir Nazor'' (Kustošija), 2000.

ommage umjetnicima prošlosti i njihovim djelima novi je slikarski cikus Nedeljka Tintora, koji je djelom dodirnuo majstore svjetske i nacionalne umjetnosti, gradeći svaku sliku u zanimljivom dijalogu portreta autora i njihovog rada, koji je u znatnom broju slučajeva vezan uz temu autoportreta. Dakako sama vrlo zanimljiva ideja u svojoj provedbi traži vid figurativnog, koji će biti i deskriptivni i interpretativni, jer s jedne strane traži sličnost s elementima slike mogućeg uzora, a s druge logična je potreba za vlastitošću iskaza. To dvojstvo pomireno je u originalnim Tintorovim kompozicijama, s uravnoteženim sastavnicama prikaza slikara, njegovog lika vidljivog na naslikanom platnu ili ogledalu. Kao što portret umjetnika može biti udvojen (donijet kao stvaran i prenijet u sliku) tako je i poznato djelo (primjerice Leonardova "Mona Lisa" ili Karasova "Djevojka s lutnjom") činjenica utkana u ukupnost scene s prezentnošću i samoga modela ali i konkretiziranog u slici. Igra s različitošću realiteta pruža brojne mogućnosti koje Tintor vrlo inventivno koristi. Već same tri razine: lika, odraza, oblikovanog djela (slike, skulpture) u jedinstvenom prostoru jednoga platna, naznaka su tvarnosti stupnja realiteta datih u različitoj mjeri čitljivosti. Mijena je to i statičnosti, odnosa slikane figure, i bar fragmentarno definirane slikane slike ili modeliranog kipa. Koliko god analiza slojevitosti taktiliteta slikarskim postupkom intrigira, Tintoru je bez sumnje privlačnije "ikonografsko" tumačenje i traganje, sadržajna dimenzija koja se otkriva u relaciji slikom uprisutnjenog konkretnog umjetnika i njegovog općeg poznatog ostvarenja. Na tom putu Tintor se kretao od staroga Egipta do dvadesetog stoljeća.
Michelangelo s likom s medičejske grobnice, Klović donijet preko El Grecovog portreta, Wermeer u svom karakterističnom interijeru ispunjenom dekorativnim tkaninama, Rodin uz svog Mislioca, Cezanne koji započinje rad na svom autoportretu, Picasso sa svojim ingeznionim ostvarenjem "bičjom glavom", duhovitom kombinatorikom banalnih predmeta, Slava Raškaj sa suptilnošću svojih akvarela (ponovno autoportretom) koji svoju transparentnost zadržavaju i u Tintorovoj izvedbi uljem. A tu su još Kraljević, Meštrović, nepoznati umjetnik, fotograf ...., Tintorov razgovor s velikanima umjetničke prošlosti prožet je intimitetom odnosa, približavanje i davnih dana, posuvremenjenja, ali i zadržavanja koda klasičnosti i poštivanja vremena. Repertoar predmeta koji razložno upotpunjava osnovu motiva sukladan je stilskom periodu. Povremeni citati predmetnog u jednostavnosti scene obogaćenje su ideje, prilog uvjerljivosti, jer Tintor s mnogo pažnje odabire tip - štafelaja, dekorativnih elemenata, težeći autentičnosti. Najdojmljivije je u njegovim slikama ostvarena mjera odnosa prošlog i sadašnjeg, jer sadržajno "kompilatorstvo' kreativno sabiranje u predlošcima baštinjene umjetnosti, karakteristike vezane uz doba i djelo'konkrenog umjetnika, i preobrazba i akcentiranje tih atributa u djelo originalnog viđenja. Kompozicijska zatvorenost prizora slikara koji slika prikazanim najčešće s leda, bljeskom u dubini slike (uglavnom skladane na kvadratičnoj osnovi i naznaci zlatnoga reza), napetost tamnih i svjetlih partija sugerira odnos aversa i reversa. Tintor izbjegava bilo koju uspješnu formulu, svako djelo promišljeno je (slute se i ostale značajke opusa pojedinca) ali i prepušteno maštovitosti. U sliku je upisana i iskra života osobe i vremena, ali i s vidljivim Tintorovim stavom. Gotovo simpatijama i objektivnošću ali i određenim afinitetima, kao sklonosti spram profesoru na Akademiji Miljenku Stančiću, sa slikarevim portretom, sa Stančićevim dragim motivom Varaždina.
Neosporna je Tintorova slikarska vještina, jer je samo njome moguć zahtjevan posjet atelijerima tako različitih umjetnika. Izložba je dakako definirana, no krug time nije zatvoren. A talentiranim i iskrenim prijateljima gostoprimstvo zacijelo neće biti uskraćeno. Tintor ga nije zloupotrijebio. Suprotno. Obnovio je prijateljstva.