Bio je utorak. No, ne običan utorak. Naš je razred odlučio s razrednicom otići u posjet Domu umirovljenika i bolesnih osoba "Sv. Josip".

 

 

     Kad smo došli u školu, krenuli smo prema našoj učionici. Ondje je bilo poput pekarnice - širili su se prekrasni mirisi kiflica, muffina i ostalih slastica koje smo pripremili zajedno s našim obiteljima. Zatim smo se uputili prema Domu koji je u blizini naše škole. Štićenicima tog doma nosili smo plodove zemlje na poklon.

     Ispred ulaza dočekala nas je jedna djevojka s velikim osmjehom na licu. Uvela nas je u njihovu dnevnu sobu. Kada smo stigli, svima smo ponudili malo djela naših ruku. I onda je počela prava zabava. Plesali smo, pjevali i skakali od radosti jer smo napravili dobro djelo. Malo smo s njima još popričali i činili im društvo, a onda smo, na žalost, morali nazad u školu. Taj dan smo njima, a i sebi, ostavili kao predivnu uspomenu.

     Uvijek je lijep osjećaj nekome uljepšati dan. Njima, zapravo, nisu bile toliko bitne kiflice i ostali plodovi nego vrijeme koje smo proveli s njima. Kad ljudi ostare, ponašaju se kao u najranijoj dobi, bojaju bojanke, slikaju i, najvažnije, ponašaju se kao djeca i zahtijevaju pažnju. Zato je taj posjet bio i pomalo smiješan jer su se nadmudrivali tko će dobiti više kolača.

     Svima koji čitaju ovaj članak preporučamo da naprave neko dobro djelo i da se osjećaju posebno kao mi i naši prijatelji iz razreda. Mislim da bi naše prabake i pradjedovi i svi ostali stariji ljudi bili vrlo sretni da su u tom predivnom domu sa predivnim ljudima jer tamo uvijek imaju društvo i nisu sami.

     Na izlasku smo ugledali pano s njihovim slikama i natpisom: ''Ima jedan cvjetak, al' mu ne znam ime. Mislim da se zove - ne zaboravi me.'' Taj posjet sigurno nikada nećemo zaboraviti.

Karla Jaranović i Tonka Martinović, 5.c