Poštovani roditelji/skrbnici,

vjerujemo da je tragični događaj iz nama susjedne države u svakome od vas izazvao neugodne emocije iz kojih osjećate nesigurnost vezanu za pristup ovoj temi u razgovoru sa svojim djetetom. Nelagoda, nesigurnost, uz strah „da ne napravimo veći problem“ krivo nas odvedu do zaključka da je bolje ne izlagati se razgovoru uopće, a upravo time uskraćujemo pomoć. Strah koji se pobudi tijekom razgovora o zastrašujućoj temi je prolazan pod uvjetom da osoba zna što sama može učiniti da se smanji rizik od opasnosti. Strah nas prati i ne odlazi ako uporno pokušavamo pobjeći od njega i ne suočimo se s njim.

 Uz izbjegavanje razgovora o događaju, od pomoći nam nije ni negiranje da je dijete doživjelo osobnu nesigurnost („Pa nije se dogodilo u tvojoj školi“), ponašanje kao da se ništa nije dogodilo (djeca imaju pravo na informacije, pružene u skladu s dobi i osobnošću djeteta), požurivanje oporavka/prorade događaja, kao ni zamjeranje djetetu zbog mogućih promjena u ponašanju (socijalno povlačenje, promjene u ponašanju u odnosu na Vas, nastavnike i vršnjake, promjene svakodnevne rutine,…). Ukoliko primijetite navedeno, ponudite djetetu da zajedno odete porazgovarati sa psihologom.

Kako voditi razgovor s djetetom na aktualnu temu vršnjačkog nasilja?

Djeci nižih razreda naglasite da postoje ljudi koji brinu o njihovoj sigurnosti (roditelji, učitelji, stručna služba, policija) te da su svi tu za njih. Učenici viših razreda i adolescenti mogu imati različita pitanja, kao i kritičke osvrte na situaciju. Otvoreno ih pitajte što znaju o incidentu i kako se u odnosu na saznanja osjećaju. Kod njih su mogući intenzivniji emocionalni odgovori (ljutnja, ideje o zadovoljenju pravde,…), pri čemu je važno da im dozvolite da izraze svoje mišljenje, no ujedno ih mirno i čvrsto vraćajte na činjenicu da to nije ispravan način postupanja. Neka djeca osvetu izjednačavaju za samozaštitom, pa će, uz informaciju da je dječak koji je počinio nasilje ujedno i žrtva vršnjačkog nasilja, nastojati naći opravdanje za njegovo nasilno postupanje. Važno im je naglasiti da osveta nikada ne dovede do nečeg dobrog, uvijek ima za posljedicu pogoršanje situacije, te da koliko god nam bilo teško u životu, možemo naći izlaz, a da nikoga ne povrijedimo. Ponekad to ide lako, a ponekad treba vremena i novih pokušaja, pri čemu je važno dozvoliti sebi podršku i pomoć drugih. Uslijed razgovora na ovu temu, iskoristite priliku da djeci ukažete na moguće opasnosti služenja internetom. Preosjetljivi pojedinci koji se teško nose sa svojim okolnostima često bježe od stvarnosti koju doživljavaju preteškom. Jedan od načina bijega je prekomjerno boravljenje na različitim stranicama interneta gdje se mogu naći korisni, no i opasni sadržaji koje usvajaju, no nerijetko i proizvode pojedinci koji nemaju dovoljno zrelosti i mudrosti da procijene što je dobro, zdravo, a što može biti štetno. Sadržaji poput nasilnih igrica, različitih obreda, izazova i slično čine se privlačnima jer osobi daju osjećaj lažne snage i posebnosti. Tu se mogu dobiti ideje za ponašanja koja su opasna po osobu i druge osobe, ali ih pojedinci kopiraju jer vjeruju da će tako zadobiti poštovanje drugih. Međutim, svaki postupak kojim se netko može povrijediti, psihički ili fizički, je neprihvatljiv i pogrešan, a to je poruka koju učestalo trebamo ponavljati našoj djeci.

I za kraj – imajte na umu da vaša djeca uče po modelu vaših ponašanja, odnosno po modelu osoba od važnosti. Navedeno neka bude podsjetnik svima nama koji smo dionici dječjeg rasta i razvoja. Pored verbaliziranja, važno je i živjeti ono što promoviramo kao ispravna uvjerenja i vrijednosti, a mi vas pozdravljamo s onima na koje Škola svakodnevno podsjeća:

Prema drugima se ponašati onako kako želimo da se drugi ponašaju prema nama (ne činiti drugome ono što nama samima smeta);

Kada nam postupci drugih smetaju, NE trpjeti i NE vraćati istom mjerom, nego pokušati riješiti problem ukazivanjem drugoj strani na neugodne osjećaje i stanja u kojima jesmo zbog ponašanja druge strane, uz molbu za prestankom istih. Ukoliko komunikacija ne rezultira dogovorom, važno je potražiti vanjsku podršku.

Kada imamo problema, neugodne osjećaje, razgovarati s osobom od povjerenja. Ako to nije dovoljno, a neugodni osjećaji traju duže vrijeme (dva tjedna ili duže) obratiti se za pomoć stručnoj osobi.

Kada primijetimo neobičnu promjenu u ponašanju osobe koju poznajemo, možemo joj prići, iskazati brigu te ponuditi razgovor. Ako nam se osoba povjeri, o tome nećemo pričati drugima. Ako ne želi razgovarati, to ćemo poštovati i dati joj do znanja da smo tu za nju ako nam se poželi povjeriti, a ujedno ju informirati/podsjetiti na mogućnost razgovora sa stručnjakom.

 

I molimo vas da zajedno s nama podsjećate djecu na važnost prijave znakova samoozljeđivanja, kao i sumnje da netko ima oružje ili planira osvetu nekome. Čak i da je u pozadini „samo“ privlačenje pažnje, i to je nerijetko pokazatelj djetetovih narušenih okolnosti življenja, te jedan od načina pozivanja u pomoć.

Vaša Škola