Znate li onaj osjećaj kad svi nešto očekuju od vas, kad su uvjereni da nešto možete napraviti bez obzira je li to doista točno? Nitko vas ništa ne pita; oni odlučuju umjesto vas. Znate li ga? E, pa ja znam!

   Smatram da sam dobra učenica (dobro, možda ponekad malko lijena, ali se trudim i izvršavam svoje obaveze). Predmeti koji uključuju brojke ne leže mi najbolje, ali zato "briljiram" u jezicima, povijesti i geografiji. Osoba sam čvrstog karaktera, upornost i odlučnost su mi vrline, ali kao i svaki drugi čovjek - imam i mana.

   Moja obitelj od mene očekuje samo petice i da mi svi predmeti idu od ruke, ali to je neizvedivo. Nikako ne mogu svojim roditeljima objasniti da nisam dobra u matematici niti ću ikada biti, ali se ipak trudim naučiti je. Jednostavno, matematika je moja slabost. Užasno me živcira kad me uspoređuju s drugom djecom i kažu:

   "Kako je ona dobila pet, a ti nisi!?"

   "Ali je zato ova druga dobila jedinicu, a ja nisam..." odgovorim.

   Tada se namršte i prosikću:

   "Ne zanimaju nas druga djeca; zanimaš nas samo ti!"

   Eto! Čudno kako ih zanimaju drugi samo ako su odlikaši!

   Znam da nam roditelji želje najbolje, ali ponekad stvarno pretjeruju i to, jednostavno, postaje naporno. Nikako im ne uspijevam objasniti da nikada neću biti u svemu najbolja i da će uvijek postojati netko bolji, ali i gori od mene.

   Bez obzira na stav, ponašanje, karakter i trud, naprosto - nitko nije savršen! Stoga baš i nije fer od svakoga očekivati perfekcionizam.