Vidim ... Obične školske zgrade ukrašene pubertetskim djelima, išarani zidovi ili samo poprskani bojom, ponegdje obijeljeni, ali ispod bijele već izbija plavkasto sivilo prijašnjih grafita. Tu i tamo odlomljena žbuka trusi se po hrapavom, prašnjavom podu.

     Čujem ... Vjetar, staro gunđalo, nešto si puše u bradu i od ljutnje mrtve i izgažene listove rastjeruje po dvorištu. Skviče šušteći njihove duše.

     Vidim ... Smrznuto otrcano grmlje. I jedno drvo, staro i visoko, kako se naginje prema školskoj zgradi. S mog mjesta čini se da vrhom krošnje dodiruje oblačke, gore na nebu. To je stablo odrastanja... Na prvim granama, koje mogu dohvatiti, još se zelene listovi, zeleni listovi djetinjstva koji trepere u svim smjerovima. Po sredini krošnje su prošarani, neodlučni bi li bili žuti, zeleni, smeđi ili crveni, baš kao pubertetlije. A na samom vrhu su ozbiljno smeđi, već odrvenjeli; oni trepere kao da drhte.

     Čujem ... Zborovi vrabaca se natječu u beskrajnoj igri cvrkutanja i skakutanja.

     Vidim ... Šareni kišobrani tapkaju i skakuću po školskom dvorištu, a veliki, tamnih boja, vode ih za ruku i nervozno otresaju sa sebe kišne kapi. I gledaju na sat...

     Čujem ... Sipke kiše padaju danima. Crjepovi mljackavo prokapavaju: šššškap šššškapkap ššškapkapkap ššš...

     Jesen ... Doba vrištanja, ljutnje, škripe automobilskih guma i histerije truba, drndanja motora i zveketa lanaca vlakova koji neumorno hvataju vozni red...

     Žalim ... Sunce je na praznicima.         

 

                           Hana Friščić, 7.c

 

     Voditeljica: Tilda Raić-Ergović