Dani hrvatskoga književnoga  jezika je manifestacija  utemeljena odlukom Hrvatskog sabora na sjednici 28. veljače 1997. godine. Održava se svake godine od 11. do 17. ožujka. Manifestacija je utemeljena u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika po nadnevcima deklaracijskih zbivanja:

- 13. ožujka Deklaracija je prihvaćena

- do 15. ožujka potpisale su je sve relevantne udruge i ustanove

- 17. ožujka 1967. objavljena je u Telegramu

   „Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.”

(iz "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika")

 

 

Razgovor s duhom hrvatskog jezika
(Posvećeno ocu prve hrvatske gramatike Bartolu Kašiću)

 Rekli su mi, da Te zaboravim.
– Ja te nisam zaboravio.
Rekli su mi, da si ružan.
– Ja im nisam vjerovao.
Rekli su mi, da nisi hrvatski.
– Ja to nisam priznao.

Donosili su zakone, da Ti ime promijene.
– Ja ga nisam mijenjao.
Donosili su zakone, da Ti se ime briše.
– Ja sam ga pisao.
Kada su Te čupali iz zemlje,
– Ja sam Te sadio u srce.
Kad si gorio u plamenu,
– Ja sam gorio s Tobom.
Kad su Tebe mučili,
– I ja sam bio mučen.
Kada su rekli, da si mrtav,
– Ja sam vjerovao u Tvoje uskrsnuće.
Kuda god sam hodao,
– Vidio sam te u bojama cvijeća.

Ako je daždilo,
– Vidio sam te u dijademu duge.
u razgovoru sa slapovima
hrvatskih potoka, rijeka, jezera i mora.
Slušao sam Tvoje riječi
Od milijuna hrvatskih pokojnika.
Jeziče hrvatski, jedino si ti neumrli

       Zvonimir Bartolić (31. prosinca 1989.)

   "Temelji standardizacije današnjega hrvatskoga jezika uglavnom su učvršćeni krajem XIX. stoljeća. Snažna nastojanja na unifikaciji hrvatskoga i srpskog jezika koja su slijedila u XX. stoljeću i svoj vrhunac dosegla tzv. Novosadskim dogovorom iz god. 1954. nisu stoga imala presudnoga utjecaja na razvoj hrvatskoga standardnog jezika. Osim toga, posljedice toga "dogovora" poništene su god. 1967. donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.

Osamostaljenje Republike Hrvatske omogućilo je hrvatskomu jeziku samostalan i prirodan jezični razvoj, neovisan o političkim, društvenim i inim pritiscima. Hrvatski je jezik ugrađen u temelje hrvatskoga nacionalnog i jezičnog identiteta, no standardni se jezik međutim ne može nikada dokraja naučiti. Stoga je proučavanje i njegovanje hrvatskoga jezika i njegova standarda osnovnom zadaćom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje."

                (preneseno sa web stranice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje)