U sklopu poludnevne terenske nastave posjetili smo zajednicu Cenacolo nedaleko Vrbovca koja je smještena u dvorcu Lovrečina. Dvorac je nekada bio u vlasništvu plemićke obitelji Gregorijanec od kojih nam je najpoznatiji Ambroz koji  je sudjelovao u seljačkoj buni  1573. godine. Trenutno je dvorac u vlasništvu časnih Sestara sv. Vinka Paulskoj koje su ga ustupile na korištenje zajednici Cenacolo, komuni liječenih ovisnika. Na posjedu se još nalaze i gospodarske zgrade, staja i keramička radionica. Cijeli posjed održavaju štićenici zajednice u sklopu programa liječenje i oporavka od ovisnosti. Brinu se o životinjama, sami peku kruh, kuhaju, peru  veš  ručno, proizvode hranu i keramičke  predmete i ukrase koje prodaju. Da smo ih posjetili  u proljeće, vidjeli bismo i prekrasni ružičnjak i  vrt koji  također sami održavaju.

  Dočekali su nas vrlo srdačno, odjeveni u jednostavnu, svakodnevnu odjeću, otvoreni za druženje, vrlo dragi u pristupu, mladi i pristojni  ljudi. Vrlo iskreno  su nam pričali o nedaćama koje su ih dovele do Cenacola, o životu kakvim su živjeli, problemima koji su ih naveli na pogrešan put i načinu na koji su doživjeli  prve dane u zajednici. Ne prešućujući  ništa, otvoreno su pričali o tome kako su naizgled posve bezazleni problemi utjecali na njihovo okretanje lošem društvu i ovisnostima - alkoholizmu, drogi...  No, to nisu jedine ovisnosti od kojih treba pobjeći, rekli su, jer postoje i ovisnosti o internetu, mobitelima, suvremenoj tehnologiji...  Cijelo vrijeme naglašavajući da nisu tu da liječe posljedice nego uzroke koji su doveli do ovisnosti, pričali su nam o svojim iskustvima, osjećaju neshvaćenosti, nedostatku iskrenosti i nespososbnosti suvremene obitelji i društva da ostvare uvjete u kojima bi se pojedinac  ispoljio  kao  osoba s osjećajima, posve  jedinstvena i drugačija od svih ostalih.  Pričali su nam, zapravo, o paklu u kojemu se nađe mlada osoba koja ne može izraziti sebe i  zadovoljiti posve ljudske potrebe za ljubavlju bilo kojeg oblika,  izaći iz usamljenosti  koju nitko ne uspijeva prepoznati, o materijalnim stvarima koje nisu dovoljne za ispunjenje onoga što  čovjeku treba.  Došavši u Cenacolo, ljuti i  u teškom stanju koje izaziva ovisnost, shvatili su da su među ljudima koji  im ne zamjeraju, koji  im pružaju zagrljaj i onda kada se prema njima ponašaju loše, koji ih nikada ne ostavljaju same s teškim mislima i koji im pomažu razgovorom, prijateljstvom, razumijevanjem i ljubavlju čovjeka prema čovjeku. Tu su upoznali i moć molitve, razgovora s Bogom i snagu utjehe koju im On pruža. Zato žive bez mobitela, televizije, interneta,  bez svih stvari koje otuđuju  ljude i  uništavaju odnose. Uče kako  dan može biti ispunjen radom, razgovorom i molitvom.

    

   Proveli su nas kroz imanje i svoju radionicu, a učenici su začas s njima uspostavili  gotovo prijateljski odnos raspitujući se odakle su, pričajući im ukratko  i tko su oni i čime se bave. Bilo je lijepo vidjeti  i čuti smijeh  jednih i drugih.

 

   Da, donijeli smo im materijalne poklone, higijenske potrepštine koje ne mogu sami proizvesti, ali oni su nama poklonili mnogo, mnogo  više - nadu u postojanje ljudskosti ma kako nam se činilo da je posve nestala u ovom svijetu nebrige jednih za druge.

 

 

  Na kraju  - jedna zajednička fotografija i  mahanje iz autobusa koji nas je odvozio  do jedne druge priče.  Bili su okrenuti prema nama sve dok autobus nije zaokrenuo na cestu i mahali nam. Nisu nam odmah okrenuli leđa kao što bi učinii drugi i to je jedan detalj koji mnogo govori - nikada ne okretati leđa nijednom ljudskom biću jer, na kraju, samo čovjek čovjeku ostaje!

   I svakako ćemo otići vidjeti  žive jaslice koje  svake godine baš oni  upriličuju na Zgrebačkom Kaptolu, ispred Katedrale.

   Sretno, ljudi! Želimo vam uspješan i potpun oporavak i povratak u svoje obitelji!