Jednog lijepog ljetnog dana krenuo sam u svoj rodni grad Viroviticu. Baka i djed uvijek se raduju mome dolasku. Na samom izlazu iz Zagreba prolazio sam pokraj zračne luke baš kada je zrakoplov polijetao. Vidio sam kako se diže u zrak, bio je ogroman. Već tada sam znao da će mi ovo putovanje biti zanimljivo. Prolazio sam raznim cestama, raznim selima. U Slavoniji mi se jako sviđaju ljudi. Kulturno se ponašaju, dobrih su namjera, dobre naravi i veoma su topli, srdačni. Vozeći se slavonskim cestama osjetio sam seoski smrad. Mrzim taj miris, ali kada ga osjetim, znam da sam bliže Virovitici.

Već se na putu radujem bakinoj toploj domaćoj juhi i piletini. Uvijek kažem: "Baka zna." zato što za svaki problem moja baka ima rješenje. Obožavam vidjeti procvale krošnje pokraj puta - katkad mi dođe da kažem tati da zaustavi auto samo da  naberem sočnih višanja i trešanja. Na samom ulasku u Viroviticu je crkva. Iznutra i izvana je prelijepa. Tamo idemo na misu – prolazeći središtem grada, uvijek se veselim fontani na sredini. Znate zašto? Zato jer nakon toga dolazi moja ulica, najduža ulica u Virovitici. Još samo nekoliko trenutaka i kod kuće sam...